SVETI MARTIN
Jedna od stvarnih legendi o selu Martijanec govori o Crkvi svetog Martina koja se nalazi u središtu sela. Prema legendi, crkva je izgrađena u 13. stoljeću, a njezina gradnja bila je vrlo teška.
Graditelji su gradili crkvu danonoćno, ali svake noći bi zidovi pali i sve bi se moralo ponovno graditi. Graditelji su očajavali, a seljani su se bojali da crkva nikada neće biti dovršena.
Jedne noći, seljanima se u snu ukazao sveti Martin i rekao im da je crkva ukleta jer su graditelji zidali na grobovima. Sveti Martin je još rekao seljanima da izvade tijela iz zemlje i premjeste ih na drugo mjesto. Seljani su poslušali njegov savjet i crkva je napokon bila dovršena.
Od tada, Crkva svetog Martina postala je vrlo popularno mjesto hodočašća, a seljani su vjerovali da sam sveti Martin čuva njihovo selo i štiti ih od zla.
POTOK
U Vrbanovcu je u ranim 70-ima postojala legenda o potoku koji se trenutno nalazi ispod mosta na glavnoj ulici. Ljudi u to vrijeme nisu imali tehnologiju pa su prali rublje na potocima ili takozvanim Pralištima. Moja prijateljica Štefa je u to vrijeme imala 11 godina, a kao i svako drugo dijete bila je zaigrana. Majka joj je uvijek govorila neka se pazi potoka kojega su tada nazivali „potok copernica“.
Na tome potoku uvijek bi se događale mnoge nezgode. Nekad bi presušio i mjesecima nebi bilo vode, a nekad bi svaki drugi dan voda rasla ili bi se spuštala. Djeca su znala otići na potok i nestati danima pa čak i mjesecima, no opet bi se vratila bez ikakvog objašnjenja.
Izvor tog potoka još nije poznat, bar meni. Bili su i neki ljudi koji su znali govoriti da su izvor tog potoka suze izgubljenih duša koje plaču te žale za svojim izgubljenim životom, te se zato ponekad može vidjeti više tvojih odraza koji su sasvim drugačiji.
To možemo isto povezati sa tim da su ljudi bili posve drugačiji poslije povratka sa potoka, na primjer tu je bilo promjena u ponašanju. Ljudi su onda znali govoriti da je potok iznad kojega je most izgrađen tajni prijelaz od copernica iz nekog dalekog kraja pa do ovdje. Često su misli da su copernice krale djecu i uzimale im duše kako bi mogle živjeti lijepe i mlade. Mnoga djeca koja su bila na tom potoku u odrazu su vidjela tamnu siluetu nalik coprnice. Također, Štefina baka uvijek bi govorila kako nikad ne smiješ gledati svoj odraz u vodi jer bi copernica iskočila iz vode i povela te u smrt.
Neki kažu da coprnice još uvijek lutaju Vrbanovcom i traže djecu koja su im pobjegla u nadi za beskonačnim životom. Izvor potoka se povezuje sa plaćećim dušama otetih od strane coprnica i uvijek se reklo „ako te povuče unutra nema više izlaza”.
IZVOR SLANE VODE U SLANJU
Ime Slanje dobilo je ime baš po slanoj vodi. Slana voda je ljudima spašavala živote. Kako? U toj slanoj vodi ljudi su kuhali krumpir te tako preživjeli. U Slanju soli nije bilo osim kad je sol došla iz rudnika soli pa je tako taj izvor slane vode ljudima mnogo značio. Izvor je sad zapušten, ali zanimljivo je da se u zimi ta voda ne smrzne jer ima još puno soli u njoj.
ČIČKOVINA
Selo Čičkovina se po prvi puta spominje na ovim prostorima 1425. godine. Prema legendi, nedaleko od samoga sela bila je crkva koja je potonula. Na tome mjestu je danas jezero, a oko jezera raste šikara.
Legenda kaže da je jedna djevojka često dolazila prati rublje na to jezero. Dok je prala, hvatala bi se za križ koji je virio iz vode. Proklinjala je križ riječima: “Još sto godina, još sto godina, još sto godina ostani ispod vode!” Da je izrekla molitvu “Bože mi pomozi!”, crkva bi izašla iz vode.
Na drugoj strani sela, uz rijeku Dravu, bila je ciglana gdje su ljudi grofovima pravili ciglu za njihove objekte. Objekti su postojali sve do kraja Prvog svjetskog rata. Na prostoru gdje je bila ciglana, još dan danas postoje ostaci cigle. Taj dio polja naziva se Ciglena.
Mjesto gdje su bile gospodarske zgrade naziva se Koci, a gdje su stanovali ljudi zove se Pusti zid. Ovu legendu ispričao mi je moj djed, a njemu je ispričala njegova baka koja je živjela na prostorima Pustoga zida.
VRBANOVEC
Nekad je na prostoru današnjeg sela Vrbanovca raslo jako puno vrba pa je selo Vrbanovec i prema tome dobilo ime.
LEGENDA O SLANJU
U selu Slanje postoji legenda o slanoj vodi koja je ostatak Panonskoga mora. Voda se nalazi nedaleko od rijeke Bednje. Uz vodu je stajala tvrđava koja je sagrađena u vrijeme turskih ratova da obrane Podravinu, Prigorje i Zagorje.
U toj tvrđavi su se vladari često mijenjali. Prvi vlasnici tvrđave bila je obitelj Patačić i oni su vladali do 1746. godine, a zatim je Slanje bilo preuzeto od strane njemačkog grofa Beroldingena, koji je seljanima oduzimao zemlju i vinograde. Oko 1880. godine, Slanje preuzima francuski grof Karlo de Lambert i predao je Slanje u ruke časniku papinske straže Ivanu Lozewitzu. On je dao sagraditi željeznicu koja je povezivala okolna mjesta.
Na mjestu kod tvrđave i vode, turski vojskovođa imao je začepljenje crijeva, a jedan od vojnika je znao što treba činiti. Skuhao je krušku u slanoj vodi i dao vojskovođi da pojede. Vojskovođa je imao proljev i bio je spašen, a nagrada vojniku je bila da odabere nekoliko zarobljenika koje želi spasiti od progona u Tursku. Vojnik i nekoliko zarobljenika su ostali u tvrđavi i osnovali selo po imenu Slanje.
BIJELI FRATRI
Nekada davno, prije tisuću i više godina, umjesto sela prostirala se golema hrastova šuma. Šumu su često posjećivali i u njoj se sastajali kmetovi i kraljevi koji su šumu koristili kao glavno mjesto za lov. U toj prostranoj šumi nalazio se franjevački samostan s franjevcima koji su sagradili današnju crkvu Sv. Benedikta. Samostan je bio glavno odmaralište za kmetove koji su u većini slučajeva tamo i prenoćili.
S vremenom su počele kružiti priče kako dječaci i mlade djevojke koji bi prolazili šumom, misteriozno nestaju, ali tome se nije pridavalo puno pažnje jer se to smatralo neistinom jer su u tom samostanu živjeli samo pouzdani franjevci (fratri). Problem je nastao kada je iz Mađarske prema Sloveniji krenula kći bogatog mađarskog plemića. Da bi se kći plemića odmorila od dugog puta odlučila je prenoćiti u samostanu s franjevcima i od tada joj se gubi svaki trag. Potraga za njom je trajala nekoliko mjeseci, dok jednog dana mađarska vojska nije upala u samostan.
Kada je vojska napravila detaljan pretres cijelog samostana odlučili su pretražiti tunele. Tamo su ugledali zastrašujuće prizore. Sva djeca koja su nestala bila su u tunelima, zlostavljana do smrti (pretučeni ili silovani). Mrtva tijela te djece franjevci su zazidali u zidove. Nakon tog otkrića franjevci su pobjegli kroz tunele u Mađarsku. Koliko je franjevaca uspjelo pobjeći ili preživjeti ne zna se kao ni koliko je djece zlostavljano ili usmrćeno.
Nakon toga tuneli su zatrpani, a samostan srušen. Tadašnji kralj je naredio da se hrastova šuma poruši. Na tom istom mjestu nalazi se danas selo Hrastovljan.
