LEGENDA O NASTANKU KAPELE PODRAVSKE
Prema predaji, selo Kapela Podravska, danas u sastavu općine Veliki Bukovec, nekada se nalazilo na drugoj lokaciji.
U davna vremena selo je bilo na lokalitetu “Gorčica” uz rijeku Dravu gdje danas ljudi posjeduju i obrađuju zemlju. Kako je rijeka Drava mijenjala tok i poplavljivala njihove domove, ljudi su se udaljavali od rijeke i gradili kuće na suhom području. Tako su naselili današnje područje i tu se nalazi selo već stoljećima. I samo ime lokaliteta – “Gorčica” navodi nas na zaključak da im je život uz rijeku zadavao muku i gorčinu.
Prema pričanju starijih mještana prilikom obrađivanja zemlje na “Gorčici” ljudi su pronalazili kamene gromade, opeku i brojne stvari za koje su smatrali da su ostaci nekadašnjeg sela.
BLAGO OBITELJI DRAŠKOVIĆ
U kasnu jesen 1944. godine, u vihoru Drugog svjetskog rata, potomci stare plemićke obitelji Drašković bili su primorani napustiti svoj posjed i dvorac u Velikom Bukovcu te pobjeći u Austriju kako bi spasili svoje živote.
Nakon njihova odlaska počele su kružiti priče da su grofovi, prije nego što su napustili Veliki Bukovec, znatnu količinu predmeta zakopali ispod jednog drveta u perivoju dvorca. Tu je priču širila bivša dvorska posluga što je doprinijelo njezinoj vjerodostojnosti.
Također, kružile su priče da se blago nalazi u mauzoleju grofa Drašković u šumi Križančiji. Mještani su kopali ispod drveća u parku, prekopali grobove u grobnoj kapeli u Križančiji, ali blago nisu našli. Tako su priče o zakopanom blagu ostale samo priče.
PRIČA O TRI GRADA
Oko sela Lunjkovca, pričaju stariji mještani, nekad su bila tri grada. To nisu bili gradovi u današnjem smislu nego obrambene utvrde. Jedan se zvao “Lunj” pa je po njemu i nazvano selo – Lunjkovec. Je li to bio jedan od tri grada ili su se sva tri tako zvala, ne zna se. Jedan je grad bio na zapadnoj strani, na “Brzini”, drugi na “Lejdini”, a treći na “Zavrtnici”. Nazivi tih lokaliteta i danas u očuvani kao nazivi katastarskih čestica.
Na “Brzinama” su seljani stalno nalazili jedan veliki kamen. Taj su kamen stavljali na među jer im je smetao pri obrađivanju zemlje. Premještali su ga s jedne na drugu stranu, ne znajući što bi radili s tim neobičnim kamenom. Jednog je dana u selo na konju dojahao nepoznati čovjek i raspitivao se među seljanima jesu li u blizini vidjeli neobičnu kamenu gromadu. Ljudi su ga uputili u polje i na među gdje se nalazi kamen. Konjanik je sišao s konja, očistio kamen te je izvadio ključ kojim je otključao kamen. U šupljini kamena nalazilo se zlato te je uzeo sve što je bilo u njoj. Nakon toga rekao je ljudima da kamen više nije vrijedan i neka s njime rade što žele.
Na južnom brežuljku “Lejdine” koji je danas preoran pa uzvisina nije lako uočljiva, prije osamdeset godina, ljudi su okopavali kukuruz i jedan je dječak pronašao kovčežić. Žena, koja je bila u blizini, uzela je dječaku kovčežić. U kovčežiću se nalazilo zlato. Koliko je ono vrijedilo ne zna se, ali ljudi pričaju da je ta žena za to zlato ubrzo nakon toga kupila kobilu.
Na “Zavrtnici”, gdje je bio treći grad, još i danas, ako se dublje kopa, mogu se pronaći kameni blokovi koji su, vjerojatno, nekada bili dijelovi grada.
PRIČA O LUNJKOVEČKOM ZLATU
Pričaju stariji mještani Lunjkovca da je prije Drugog svjetskog rata na polju koje pripada njihovom selu pronađena kutija sa zlatom.
U prvoj polovici 20. stoljeća zemlja se obrađivala bez traktora i strojeva. Krave i konji bili su veliki pomagači. Vukli su kola i plugove, sijalo se, kopalo, želo i kosilo ručno. Tako je jedan Lunjkovčanin obrađivao svoju zemlju i izorao veliku kamenu gromadu. Njemu je ta gromada smetala te ju je premjestio na susjednu oranicu. Došlo je do svađe između dvojice “mejaša”. Vlasnik zemlje, na koju je premješten kamen, žalio se lokalnim vlastima koje su u selo poslale čovjeka koji je spor riješio razbijanjem kamena.
Prema pričanju svjedoka, u kamenu se nalazila kutija. Kada su je otvorili, unutra su pronašli znatnu količinu zlata. Tada je čovjek koji je razbio kamen odlučio zlato predati Lunjkovčanima kako bi unaprijedili poljoprivredu.
ČUDESNA STARICA
Ovo je priča o nadnaravnom događaju koji se dogodio u obitelji Dragice Triplat iz Dubovice, a prenosi se s koljena na koljeno već čitabo stoljeće izazivajući u slušatelju osjećaje straha, mistike, tajanstvenosti, ali i nadahnuće i vjeru u dobrotu i požrtvovnost.
Marija je bila Dragičina baka i imala je teško bolesnu sestru po imenu Katica. Prije stotinu godina teško je bilo doći do pravih liječnika i lijekova pa su bolesni ljudi bili prepušteni pomoći ukućana, njihovim metodama liječenja i narodnoj medicini.
Katica je bila jedanaestogodišnja djevojčica i već je duže vrijeme bila bolesna. Stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Jednog dana toliko je oslabila da su se ukućani okupili oko njezina kreveta sa svijećama jer su bili sigurni da je ovo njezin posljednji dan života.
Odjednom, počelo je jako grmljavinsko nevrijeme i jaka kiša. Katica se jedva držala na životu kada se odjednom na vratima začulo kucanje. Katičina majka otišla je otvoriti vrata, a ispred njih stajala je niska, vrlo stara, prosijeda gospođa. Katičinoj majci bilo je vrlo čudno što tako mala i slaba žena radi vani po ovakvu nevremenu, ali ju je ipak upitala zašto je ovdje i što treba. Žena je rekla: “Daj mi flisku vodu!” Govorila je nerazgovjetno i nerazumljivo, a htjela je reći: “Daj mi frišku vodu!”, odnosno: “Daj mi svježu vodu!”
Svježa voda nalazila se u bunaru i Katičina je majka, s obzirom na to da je bila dobra žena, odlučila po strašnom nevremenu otići do bunara po vodu. Starica ju je popila i nestala pred očima Katičine majke. Žena je bila u šoku, ni nije mogla predugo razmišljati o tome jer joj je kći ležala na samrtnoj postelji u sobi.
Katica nije umrla taj dan, već joj se stanje počelo poboljšavati i ozdravila je. Ovo je bilo vrlo čudno jer se jedva držala na životu zbog teške bolesti i zato je cijela obitelj duboko vjerovala da je ta starica nekako “umiješana” u ozdravljenje djevojčice. Nitko iz sela nije poznavao tu staricu jer nije živjela ni u Dubovici, ni u okolnim selima, ali se još nekoliko puta ukazala u sličnim situacijama u selu i “pomogla”.
PUSKAČ – GLASNIK SMRTI
U gluho doba noći, kada se gusti mrak spuštao na bukovečki kraj, stariji su ljudi sa zebnjom u srcu osluškivali noću tišinu. “Je li to puskač puskal?” “Smrt, neko bu v selu hmrl!” Tada je zavladao strah i mučno iščekivanje jutra.
Puskač je zavičajni idiom za mužjaka sove čije je puskanje, odnosno glasanje, prema vjerovanju, bilo sigurno predskazivanje smrti. Toj se ptici, vjerojatno zbog noćnog života i karakterističnog hukanja koje izaziva nelagodu, pripisivala nadnaravna sposobnost – predosjećaj smrti.
SMRT I GODIŠNJA DOBA
Prema vjerovanju koje se već stoljećima prenosi s koljena na koljeno, u proljeće, u ožujku i travnju, kada trava počinje nicati, odnosno, “giblje se”, ljudi umiru u većem broju.
Također, u jesen, naročito u listopadu, kada trava počinje venuti, odnosno “gasi se”, događa se više smrti nego inače. Ovo uvjerenje prisutno je i danas na ovom prostoru.
STRAH KOJI DONOSI MRAK
Nekada su žene, koje su imale malu djecu, dječje pelene prale i sušile, ali su ih morale navečer obavezno pokupiti i unijeti u kuću. Vjerovalo se da ako bi se pelene sušile po noći, djecu će mučiti, gnjeti “mrak”, tajanstvena sila zbog koje će djeca neprestano plakati.